Priča o jajetu ili oda lijenosti i ispraznosti

Dragi moj čitaoče tko god da si
Ovo što ću sada ispričati zapravo je lijepa, netipična mudra Afrička anti-poučna priča :), ali kao i svaka do sada, tako i ova ima svoj smisao, pa možda vas čak i natjera i da se zamislite, dakle krenimo

Nekoć davno u davna, davna vermena dok je na zemlji bilo još uvijek mnogo životinja, i dok su ljudi slobodno lutali, živio je mladić po imenu Xam. Xam je bio mlad, ali je bio dobar lovac. Mogao je slijediti trag noja preko šljunkovite ravnice, očiju prekrivenih životinjskom kožom, koja se inače nosi obavijena oko pojasa, što je uvijek impresioniralo djevojke, a bio je spretan i u ispuhivanju sulica. Noću bi ležao budan i škubio usta kratko i oštro izdišući. Kada bi njegova majka rekla "Što ti to tamo radiš?" on bi odgoborio "vježbam tehniku ispuhivanja sulica", a ona bi na to rekla, "dobro, ali onda ruke iznad pokrivaća od životinjske kože tako da ih ja mogu vidjeti!" Xam je zapravo maštao i snivao o lovu na pustinjskog slona, uvjeren da mladi lovac postaje pravim čovjekom tek kada slijedeći njegove tragove pronađe i ubije moćnog pustinjskog slona.

Ne zvuči li vam to poznato? jeste li vi kad ležali budni sanjajući o lovu na pustinjskog slona? Naravno, vaš pustinjski slon nije morao biti pravi pustinjski slon, jer on je u za nas samo metafora. Možda je vaš slon neki luksuzni auto? Možda je to bio uspjeh, slava i poštovanje vaših kolega? Možda je to putovanje oko svijeta, možda je to završavanje u krevetu sa nekom poznatom filmskom zvijezdom, možda..... Zapravo kad malo bolje pogledamo, postoji puno pustinjskih slonova :)

Jednog su dana neki stariji momci došli Xamu i rekli "Mi idemo u potragu za pustinjkim slonom. Neće nas biti mnogo dana i noći. Željeli bismo da i ti pođeš s nama. Spretan si u ispuhivanju sulica; a osim toga nikad se nezna kada možemo naići na šljunkovitu ravnicu i noja, iaki bi, nemoj nam zamjeriti, mi radije da ti tu životinjsku kožu koju nosiš obavijenu oko pojasa i ostaviš na tom mjestu"
Xam je bio presretan i otišao je do majke da zatraži njezino dopuštenje. Njegova je majka rekla: "Ne"
Onda je Xam kazao " U redu, mogu li noć provesti sa svojim prijateljem Xabom u špilji njegove obitelji?"
A njegova je majka rekla " U redu, ali ako se vratiš tek za mjesec dana tegleći pustinjskog slona iza sebe, naći ćeš se u velikoj nezgodi , moj sine."
Naravno da se Xam pridružio starijim momcima i s njima otputio na put potrage za močnim pustinjskim slonom. Putovali su bez mnogo prtljage kao što su ljudi tada to običavali činiti, ali su nosili sa sobom ispražnjena nojeva jaja napunjena vodom i ponovo začepljena malim štapićima i komadićima životinjske kože. Duž puta svaki bi od njih zakapao svoja nojeva jaja, svakog dana po jedno, i u pjesku uz njega ostavljao malenu oznaku. Budući da je iz kuće otišao u žurbi Xam je ponio samo jedno nojevo jaje-- veliko jaje koje je zakopao uz drvo baobaba. Momci su na putu proveli mnogo vremena, gazeći vrući pjesak afričke pustinje, a zaustavili su se tek kada su stigli do mora, ali su, čak i tamo, pomalo istraživali prije negoli je netko sugerirao da je vrijeme da krenu natrag.
Jednoga dana, na putu kući, ugledali su tragove moćnog pustinjskog slona i upustili se u potjeru za njim. Hodali su i hodali, sljedeći njegove tragove. Nekoliko dana kasnije jedan stariji dječak je pročistio grlo i potapšao Xama po ramenu "Jesi li siguran da idemo u dobrom pravcu?" rekao je. Svi su zastali i međusobno se pogledali.
"Što misliš" kazao je Xam u pomalo obrambenom tonu.
"Mislim" kazao je stariji momak "jesmo li sigurni da znamo koja strana otiska stopala pustinjskog slona je prednja, a koja stražnja?"
Svi su se međusobno ponovo pogledali, a onda zagledali u Xama. Xam je gledao u otisak stopala.
"Paaaaaa.........." rekao je polako, a onda zašutio, jer zapravo ije znao što bi još mogao reći.
"Jesi li ikad ranije vidio trag pustinjskog slona?" zapitali su stariji momci .
Xam koji je na neki način pretpostavio da je netko drugi vodio grupu, polako je ponovo pogledao u pijesak i rekao, "Paaaa........"
Usljedila je gadna scena u kojoj je bilo i guranja i udaranja i griženja----žao mi je što to moram reći---- i psovanja. Nakon svega krenuli su na dugi put kući. "Možemo još uvjek trag pustinjskog slona pratiti u suprotnom pravcu" sugerirao je netko ispod glasa, ali svi su bili sretni što nije ponovio.

Jeli se i vama tako nešto nekad dogodilo? Jeste li i vi po divljini sljedili svog pustinjskog slona da bi, kad biste zastali da o svemu razmislite otkrili da zapravo neznate dali se udaljavate ili približavate cilju? Jeste li? Jesu li vas onda vaši prijatelji istukli? Nisu? Dobro je, pametno ste birali prijatelje.

I tako su hodali velikom, prostranom smeđom pustinjom. prešli su preko šljinčane ravnice i Xam se mogao zakleti da je primjetio troprsti trag pustinjskog noja. Pogledao je gore i kanio nešto reći, ali je primjetio da ga stariji momci gledaju mračnih lica tako da je ponovo zatvorio usta.
Svako malo neki od starijih momaka bi prepoznao hrpicu kamenja, ili savijeni komadić drveta i zagrebao po pijesku da iskopa jaje koje je tamo bio zakopao. Svaki put bi vodu popio sam ili je podjelio s prijateljem. Nitko nikada nije svoju vodu podjelio sa Xamom. Xam je živio od tekučine koju bi iscjedio iz malih guštera i škorpiona, što je bilo u redu, alio ipak ne isto kao osveženje koju je pružala voda u ljusci jajeta. Osim toga, cjeđenje tekučine iz škorpiona baš i nije bilo zabavno. Oni se ne koprcaju toliko koliko gušteri, ali imaju gadan temperament. Xam je razmišljao o svojoj majci koja ga je u špilji čekala da se vrati i poželio je da nikad nije ni krenuo.
A onda, kada su stigli do najvrelijeg i naogoljenijeg djela pustinje otkrili su da je tuda prošla velika pješčana oluja koja je sve pokrila tepihom sitne smeđe zemlje. Sve su oznake bile pokrivene i nitko nije mogao pronaći svoje nojevo jaje Tako su hodali i hodali, a sunce je svakim danom isijavalo sve većom vrelinom.
Jednog jutra Xam je u daljini ugledao kržljavo stablo i granje baobab drveta. Bilo je to njegovo baobab drvo. Potrčao je preko vrelog pijeska i kleknuo ispod drveta i kopao i kopao sve dok nije pronašao veliko jaje koje je ponio od kuće. Ali kada je jaje podigao ustanovio je da je bilo lakše nego prije. Ubrzo je shvatio i zašto: njegov čep napravljen od štapića i životinjske kože bio se razlabavio i sva se voda izlila u sitni pjesak.

Pretpostavljam da sei vama to dogodilo. Nismo li svi mi propustili da dovoljno dugo žvačemo komadić životinjske kože da bismo ga propisno omekšali, pa je on tako ispao iz našeg nojevog jajeta u najgorem mogučem trenutku. Mislim da jesmo. Ali čekajte----sada dolazi važan dio. Vidjet ćete kako je Xam postupio u toj situaciji

Xam je bio nesretan što nije našao vodu, ali nije želio da ga njegovi drugovi još više zafrkavaju i udaraju. Stoga je pažljivo ponovo uglavio čep napravljen od štaopića i životinjske kože i odnio jaje do ostalih. Svi su ga gledali, očekujući kako će zbaciti glavu i isisati vodu iz jajeta, ali on ga je umjesto toga stavio pod ruku i ništa ne govoreći nastavio hodati uz njih.
I tako su hodali, a ostali su momci krajčakom oka pratili Xama, čekajući da potegne gutljaj. Ali on to nikad nije učinio. Povremeno bi jaje prebacio iz jedne ruke u drugu, kao da želi ruku odmoriti od njegove težine, ali nikad nije rekao ni riječi i nikad nije potegao ni gutljaja.
Ostali su počeli razmišljati o tome. Pitali su se: Zašto on ne pije vodu iz tog velikog nojevog jajeta? I jedano od njih je rekao "Možda on zna nešto što mi neznamo. Možda zna da smo daleko od kuće bez imalo vode i da će mu trebati to veliko nojevo jaje da bez brige može prijeći preko velikih pustinjskih prostranstava.
A drugi je rekao "Možda je plemenit. Možda ne želi piti svoju vodu dok smo mi ostali žedni".
A drugi je rekao "Možda čeka da s nama podijeli svoju vodu kada nam to svima bude najviše trebalo". I svi su razmišljali " Možda će mi, ako budem dobar prema njemu, dati nešto svoje vode. Želio bih popiti nešto od te vode."
I tako su se prema Xamu počeli drugačije odnositi, počeli su opet s njime razgovarati, dijeliti s njime svije komadiće sušenog mesa antilope, pomagali mu u hvatanju guštera i cijeđenju tekućine iz nijh. Jedan od starijih momaka je rekao "Želiš li izlaziti s mojom sestrom kad se vratimo kući? ona je mnogo mlađa nego li izgleda."
Čak su ponudili da mu pomognu nositi njegovo nojevo jaje, ali iako je možda bio loš tragać za slonovima, Xam ipak nije bio budala i uvijek bi se pristojno zahvalio na toj ponudi. Što je Xam manje govorio, to su ostali bili više uvjereni da on ima neku doista veliku tajnu.
I kad su stigli kući, svi su zamjetili kako stariji momci pažljivo slušaju svaku Xamovu riječ i prijateljuju s njim. Zamjetili bi kako bi stariji momci s njime djelili svoju hranu i nudili mu da uklone tvrdo kamenje i nazubljene komadiće kvarca prije nego bi on svake noći legao na spavanje. Zamjetili su te, i mnogo drugih stvari i njihovo poštovanje prema Xamu je raslo. Tjekom vremena Xam je, kako i treba, postao najpoštovanijim i najmočnijim čovijekom u zajednici.
Čak ni veliki skandal igre skrivača iz 72. --- kada su kružile zlobne glasine da na životinjskoj koži kojom je Xam obavijao svoj pojas ima rupica, baš onakvih rupica kakve nastaju kada netko uzme oštri komadić kremena i s njime probije kožu, baš onakvih rupica koje u velikoj mjeri pojednostavljuju začuđujuće umjeće sljeđenja noja preko šljunkovite ravnice s očima pokrivenih živorinjskom kožom koja se inače nosi obavijena oko pojasa---- čak ni taj skandal nije uspio ozbiljno ugroziti Xamov položaj u zajednici.
Xam je živio dugo i sretan umro.......

Dakle što možemo zaključiti iz ove priče o Xamu i nojevom jajetu? Da smo je samo znali prije, jer sve životne istine su u njoj. Na primjer: nema potrebe da gonite svog pustinjskog slona da biste uspjeli u životu. Nitko nema potrebe da trči s bikovima ili harpunom ulovi Moby Dicka ili da popoševi gospođu xxxx da bi imao ispunjen život. Istina je da: vi zapravo ne morate ništa uspjeti. Sve što treba znati jest kako to hiniti.
U svakome od nas se nalazi tajna istina o nama. Istina šuplja poput ljuske jajeta iz koje je iscurila voda. Moramo samo prihvatiti to da smo šuplji i dati ostalima priliku da sami sebe uvjere da u toj šupljini nečeg ima. Drugi ljudi --- nemojte to nikad smetnuti s uma ---- još su nesigurniji i u sebe sumnjaju više nego vi. Oni će popuniti tu šupljinu za vas. Ako vam to pođe za rukom, uopće nije važno koliko ste dobri u ostalim stvarima. Kažem vam ljudi to je put kojim trebamo ići: svi mi u nama moramo pronaći nojevo jaje.
Darrel Bristow-Bovey - Ja sam maknuo tvoj sir

Indiferentni

Mrzim indiferentne. Vjerujem kao Federico Hebbel da “živjeti znači biti pristran”. Ne mogu postojati samo ljudi,tuđinci u gradu.Tko zaista živi mora biti građanin, mora biti pristrasan. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičlu; to nije život. Zato mrzim indiferentne.

Indiferentnost svojom mrtvom težinom pritišće historiju. To je gvozdena kugla privezana za nogu inovatora, to je mrtva voda u kojoj se često udave najsjajniji elementi, to je močvara koja opasuje stari grad i brani ga bolje od najtvrđih zidina, bolje od grudiju njegovih branitelja, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurišnike, desetkuje ih i oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata.

Indiferentnost snažno djeluje kroz historiju.Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na što se ne može računati; ono što kvari projekte, što obara najbolje sačinjene planove; ona je gruba materia koja se opire inteligenciji i guši je. Ono što se događa, zlo koje pogađa sve, moguće dobro koje herojski čin (univerzalne vrijednosti) može da rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti, nesudjelovanju mnogih. Ono što se zbiva ne zbiva se zato, jer neki žele da se to zbude, koliko zato što ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta drugima da rade, pušta da se zapletu čvorovi, koje kasnije jedino mač može da presječe, dozvoljva da se donesu zakoni, koje će kasnije moći ukinuti jedino pobuna, dopušta da se dokopaju vlasti ljudi, koje će kasnije jedino ustanak moći oboriti. Fatalnost koja dominira historijom nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva.. Događaji sazrijevaju u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkaju tkanje kolektivnog života, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina neke epohe je manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, ličnim ambicijama i strastima malih aktivnih skupina ljudi, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima. Ali događaji sazrijevaju i izbijaju; platno istkano u potaji je dovršeno:i tada izgleda da se neminovna sudbina sručila i prevrnula život svih kao i svakog pojedinca; onih koji su to htjeli i koji to nisu željeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi posljedice događaja, htio bi da bude jasno da on to nije želio i da on nije odgovoran. Neki plačno lamentiraju, drugi grubo psuju, ali niko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da sam i ja uradio ono što mi je bila dužnost, da sam se potrudio da iskažem svoju volju, da sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo? Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju ravnodušnost, svoj skepticizam, smatra se krivim što nisu prižili ruku i aktivno pomogli one supine gradina, koji su se, baš da se izbjegne to zlo, borili i predlagali su da se umjesto toga postine neka dobra stvar.

Većina njih, pošto se neprilika dogodi, najviše vole govoriti o propasti ideala, o programima koji su definitivno propali i o drugim sličnim divotama. Tako ponovo otpočinju svojeu odsutnost od svake odgovornosti. I to nije stoga što jasno ne vide stvari, i što ponikiput nisu u stanju da programiraju divna rješenja hitnih problema ili pak onih, koji mada zahtjevaju vdugačke pripreme, s jednako tako su žurni. No sva ta rješenja ostaju divno neplodna, jer taj doprinos životu zajednice ne obasjava nikakvo moralno svjetlo; ona su proizvod intelektualne radoznalosti, a ne oštrog osjećaja historijske odgovornosti, koja zahtijeva da svi budu u životu aktivni i koja ne dopušta agnosticizme i indiferentnost nikakve vrste.

Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek tobože nevinih žrtava. Tržim da svaki od njih položi račun kako se odnosio prema zadacima, koje je pred njega postavio život i koje svaki dan pred njih on ponovo postavlja, račun o onome što je učinio i što nije uradio. I osjećam kako ću biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito sažaljenje i ne moram s njima podijeliti suze. Ja sam pristran. Živim i osjećam kako snažna svijest na mojoj strani već aktivno bije boj za budući grad, koji moja strana već izgrađuje. I u njemu lanac društvenih obaveza ne opterećuje samo malobrojne, u njemu sve što se zbiva se ne događa slučajno, fatalistički, već je to razumno djelo njegovih građana. U tom gradu niko ne ostaje da sa prozora posmatra kako se malobrojni žrtvuju i daju krv vlastitih žila u toj žrtvi; jer je onaj koji je ostao da gleda s prozora, koji se pritajio i koji hoće da se koristi s ono malo dobra što je stečeno djelovanjem malobrojnih i iživljava svoje razočaranje grdeći žrtvu, baš će taj iskrvariti, jer neće uspiti u vlastitoj namjeri.

Živ sam, dakle pristrasan. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne.

By Antonio Gramsci

Priča jedne svijeće

Zapalili ste me i gledate moje svijetlo, radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas, da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim. Ali, dobro znam, što dulje gorim to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. - Izgorjela je! - reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete. Znam, za mene postoje uvjek ove dvije mogučnosti, ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam. U korist svijetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak, mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji...

....Gledaj, isto je tako s vama ljudima, ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda dobova vaš život smisao: On je ispunjen. Ali znajte i to da za ovo morate dati neštood sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda i nešto od svoje tuge. I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje još veseliji. Samo onaj koji je svijetlo drugima, sam će primati svijetlo.

Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima. Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se plaše biti ovdje za druge, donositi drugima svijetlo. Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: ovo je jedno svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite dakle da vas malo ohrabrim ja, sitna mala svijeća

A. L.BALLING

Prokletstvo maje

Istočnjački filozofi kažu da svi ljudi žive u nekoj vrsti budnog sna, i da svoja opažanja drže realnišću.
To je doktrina maje, koja kaže da mi doživljavamo stvarnost kroz ograničene osjetne organe i potpuno pogrešno svoje opažanje smatramo stvarnošću.
No svijet što ga doživljavamo naša je mentalna konstrukcija, a ne prava stvarnost.
Iza svijeta doživljaja nalazi se pravi svijet - nepromjenljiv, vječan i beskonačan.

.....Od gline se mogu napraviti različite stvari. Sama po sebi glina je bezlična, bezoblična i nema k araktera.
No od nje se mogu napraviti zanimljive stvari različitih oblika. Glina je prava stvarnost, onon što se nalazi iza svega. No mi pravom i vijećnom stvarnošču smatramo predmete koji su od nje napravljeni, iako su oni tek privremeni oblik.

No kakove to veze ima sa našim životima?
Glavna vrijednost doktrine maja upravo je u tome što govori o ljudskoj patnji.
Sva patnja upravo i proizlazi iz toga što se vežemo za maju, a ne za pravu stvarnost, i što osobni svijet doživljaja smatramo univerzalnim. živimo pod prokletstvom vlastitih očekivanja, učenja i vrijednosti. Vjerujemo kako je naš ograničeni svijet opažanja SVE.
To dovodi do različitih negativnih emocionalnih reakcija. Kako vjerujemo da je naš svijet univerzalan očekujemo da stvari budu onakve kakve mi želimo. Kako to često puta ne bude tako frustrirani smo, razočarani i ljuti.
Vežemo se za stvari, posao, brak, roditelje, djecu, ljubav, nade, planove.....
Ništa od toga, uključujući i nas same, nije trajno. Sve se pojavljuje samo trenutno iz univerzalne "gline" i sve će joj se ponovno vratiti. Sve što doživljavamo i sve što vidimo samo je privremeno. Zato vas istočnjački filozof pita zašto se brinete? Opustite se i ne vežite se za maju!

Iz neke psihološke knjige, neznam sad koje....)

Čitanje i smisao knjige

..........Dječaće! Rekao je japanski monah, možese čitati, ali valja pomno birati štiva i provjeravati dali razumiješ ono što pročitaš?
Tiskana rijeć uopče nije opasna, ali opasnost je u mislima koja ona pobuđuje......."
......Čitaj, čitaj, neprestano čitaj, ali ne dopusti da ijedna knjiga ovlada tvojim rasuđivanjem.
Knjiga bi čitatelja trebala podučavati, upučivati, pa i zabavljati.
Knjiga nije učitelj kojega treba slijepo slušati.
Nijedna inteligentna osoba nebi nikad smijela robovati nekoj knjizi ili nečijoj riječi.
..........Knjige postoje samo zato da čovječanstvu budu vodić, da mu se nađu pri ruci, da mu koriste.
Istina je da zloupotreba knjige može značiti prokletstvo, jer ona čovjeka navodi na to da se smatra većim nego što to jest i na taj načim ga odvodi na krive životne putove, za koje nema ni znanja ni pameti da na njima ustraje.
Poštovani lama, kakova je onda korist od knjiga? pa je odgovorio:
Ne možeš posjetiti sva mjesta na svijetu i studirati pod nadzorom najboljih svijetskih stručnjaka, ali ti tiskana rijeć - knjiga- može približiti njihovo znanje.
Ne moraš vjerovati sve što pročitaš, ali sam bi trebao procijeniti i mudro se koristiti njihovim rijećima kao putokazima za stvaranje svojih vlastitih riječi i mudrosti.......
Lobsang Rampa - Pečina predaka

Psalam života

Ne govori mi žalobno,
Da život je isprazan san!
Jer duša je mrtva koja spava,
I ništa nije onako kako izgleda.

Život je stvaran! Život je ozbiljan!
A grob mu nije cilj:
Prah si bio i u prah ćeš se vratititi,
no to se ne odnosi na dušu.

Ni radost ni tuga,
Nisu nam suđeni;
Suđeno nam je raditi,
Svaki dan za korak dalje biti.

Umijeće traje, a Vrijeme brzo promiče,
A naša srca, premda izdržljiva i hrabra,
Poout prigušenih bubnjeva udaraju,
Povorku vode do groba.

U širokim bojnim poljima svijeta,
U logoru Života,
Ne budi poput tupe stoke koju vode!
Budi junak usred pomutnje!

Ne vjeruj u Budućnost, kako god ugodna bila!
Neka mrtva Prošlost pokopa mrtve!
Djeluj.....radi u živoj Sadašnjosti!
Sa srcem iznutra i Bogom nad glavom!

Životi velikana podsjećaju,
Da i naš život može biti uzvišen,
Pa na odlasku stoga,
Ostavi tragove u pijesku vremena.

Tragove koje netko će drugi,
Dok plovi neveselim životom,
Taj napušteni brat u brodolomu,
Vidjeti, te osjetiti nadu i hrabrost.

Stojimo stoga uspravno i radimo,
Spremni na svaku sudbinu;
I dalje stvaramo, i dalje tražimo,
Učimo raditi i čekati.

Henry Wadsworth Longfellow (U: Mudrost svijetskih religija)

Poezija u sitne sate

Kako se skockati u ovaj sitni sat
trebao bih čitati, a neda mi se baš,
evo kradem ćasak od boga mi dan
da ovo napišem i da odem spat

tako mi se spava, na oku mi san
a sa drugim okom spremno čekam dan
treba se odlučit kuda krenut mam
dal u zemlju snova il u prošlost sad

u svijetu od snova krhkom kao led
tu glavni sam junak baš za cjeli svijet
a ovdje u knjizi s uzbuđenjem pratim
gle, jedan svjet se ruši, a drugi se vrati

uzbudljivo je jedno, primamljivo je drugo
a obadvoje ćeka,
ćeka na svoj čas,
ma,
i jedno i drugo
ja ču uzet baš

jedno mogu danas, drugo mogu sutra
i sve ispočetka od mraka do jutra
kad malo razmislim, jer tako to biva
tko previše mašta taj premalo sniva

ujutro će opet krenut novi dan
a dan će mi proteć lijep kao san :=)